Guča Gora i Gučanski kraj

Panorama Guče Gore na poštanskoj razglednici iz 1980-tih (priredio Srećko Stipović), na crno-bijeloj fotografiji s kraja 19. stoljeća (Spomen-knjiga iz Bosne, 1900.), kao ulje na platnu od Gabrijela Jurkića iz 1961. (u posjedu gučogorskog samostana) te pogled s Carina na početku trećeg tisućljeća (fotografirano 2010.).

Nakon Drugog svjetskog rata trebalo je obnoviti porušeni gučogorski samostan - narod je iz svih dijelova tadašnje župe, koja je onda obuhvaćala osim sadašnjih mjesta i dijelove župe Nova Bila (Pokrajčići i Ričice), dolazio redovito na ispomoć samostanu, u grupama i smjenama po selima, bilo da se radilo o građevinskim ili poljoprivrednim radovima koji su zahtjevali puno ruku. Nakon što je obnovljeno južno krilo samostana 1959. upriličen je jedan svečani susret sa župljanima. Na slici, pozadi, zdravicu drži i pozdravlja prisutne pomagače fra Anto Strukar (1902-1981), desno stoje fra Tugomir Gelić (1906-1966) s mantilom a iza njega je gvardijan fra Ivo Marković (1912-1982) te krajnje lijevo stoji fra Zorislav Čolić (1895-1962). Bili su to ujedno prvi stanari franjevci obnovljenog dijela samostana. Marković, Gelić i Ćolić su osuđivani više puta poslije rata od strane tadašnjih komunističkih vlasti na višegodišnje kazne zatvora zbog neprijateljskih djelatnosti protiv naroda i države, kako su tada uglavnom opravdavane presude da bi fra Ivo, pred kraj života, čak bio odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom od iste one ideologije koja ga je ranije i kažnjavala. (B.Bikić) - uskoro na portalu više podataka ...

Gučogorsku je crkvu 1896. oslikao Marko Antonini (1849-1937) iz Zagreba rođen u talijanskoj Gemoni, studirao u Rimu. Crkveni svodovi su bili oslikani raznim religijskim motivima i uglavnom franjevačkim svecima. Ovdje je prikazan samo jedan detalj svoda središnje lađe prije nego je crkva izgorjela u ratu 1945. i tako zauvijek izgubljen izvorni interijer samostanske crkve. (I.Zec)

Gučogorsko vodstvo s kraja 1930-tih i početkom 1940-tih. Pored škole na Krabanu, u vrijeme nekog narodnog veselja, sjede s desna na lijevo: predsjednik Seljačke sloge Adolf Vučer, tajnik Ivo Grganović, narodni poslanik ispred Travničkog kotara u Banovini Hrvatskoj Anto Matković zatim Pero Gazibarić, Mato Petrušić i Franjo Grganović a u pozadini stoje Mato Neimarević (lijevo sa čašom u ruci) te Matija Grganović (desno). Petorica od njih su bili žrtve Drugog svjetskog rata [POPIS ŽRTAVA ↓] - uskoro na portalu više podataka ...

U vrijeme iščekivanja i obilježavanja velikih gučogorskih obljetnica, 600. godišnjice prvog spomena imena mjesta, 100. godišnjice folklorne grupe, 180. godišnjice ponovne uspostave župe, 160. godišnjice franjevačkog samostana, 110. godišnjice javnog školstva te 70. godišnjice nogometnog kluba, ovaj portal o Gučoj Gori, Gučogorcima i njihovoj kamenitoj crkvi treba na početku 21. stoljeća s jedne strane da podsjeća na sve protekle stotine godina života bosanskih Hrvata u ovome kraju dok s druge strane treba, prije svega, da pruži životni podstrek svim sadašnjim i budućim naraštajima kako bi opstali i ostali u ovom predivnom pitomom kraju središnje Bosne na jugoistočnim padinama planine Vlašić.

Zapravo skoro svake godine mogao bi se izvući neki značajniji datum iz prebogate gučogorske povijesti koji bi bio dostojan svečanog spomena. To samo dodatno govori o njenoj burnoj prošlosti prepunoj važnih događanja kako onih dobrih tako i loših koji su, svaki na svoj način, određivali daljnje smjernice razvoja života u cijelom Gučanskom kraju.

Guča Gora nije nikada bila osobito veliko mjesto ali je uvijek činila važan dio lašvansko-travničke povijesti. Kako u prošlosti tako i sadašnjosti tražilo se ponajprije gučogorsko mišljenje zbog čega je sve više postajala neka vrsta duhovnog središta Lašvanske doline. Tu su još u srednjem vijeku obitavali bosanski plemići a gučogorski se franjevci u tursko doba odavde borili za prava katolika kod vezira i kajmakana u obližnjem Travniku ali i odlazeći na višemjesečna putovanja do vladara u dalekom Carigradu ili Beču. Ovdje je osnovana jedna od prvih javnih škola u Bosni, ovdje je izgrađen svojevremeno najveći objekat u Bosni, ovdje su udareni temelji modernom bibliotekarstvu ove zemlje. Ovdje su Gučogorci i njihova crkva platili veliki danak u sva tri rata i poraća 20. stoljeća ali usprkos takvim tragičnim događajima ili baš zbog toga oni ne odustaju od ognjišta svojih predaka koja imaju gotovo šestostoljetnu dokumentiranu povijest. Iako nenaklonjene povijesne okolnosti nisu dopustile da se sačuva poneki još stariji pisani trag o ovome kraju ipak mnoga gučanska srednjovjekovna groblja i arheološki istražene lokacije daju povijesna upozorenja kako se radi o mnogo starijim naseljima.

Zbog svoje značajne religijske, kulturno-obrazovne, povijesne i političke uloge Gučanski kraj je sa svojim franjevačkim samostanom bio često predmetom zanimanja kako od strane različitih interesnih skupina tako i od domaćih i stranih uglednika najrazličitijih svjetonazora i zvanja zbog čega su ga posjećivali biskupi, veziri, vojvode, vojskovođe, baruni, konzuli, veleposlanici, ministri, premijeri, predsjednici, političari, akademici, povjesničari, književnici, slikari, nobelovci, etnolozi, muzikolozi, arheolozi, razni putopisci i sportisti te mnogi drugi.

Ovaj portal treba da podsjeća na sve velike ali i na one manje poznate gučogorske događaje i trenutke te na sve pojedince, kako franjevce tako i svjetovnjake, od prvog spomena mjesta do današnjih dana, koji su svojom pojavom, djelovanjem ili utjecajem doprinosili svakojakoj dobrobiti gučanske zajednice a time i njenom opstanku i napretku.

Želeći približiti sadržaj ovog portala što širem krugu virtualne internetske zajednice on je, iako je korištena jasna znanstveno-istraživačka metodologija, ipak kreiran na jedan pristupačan način, ne strogo kronološki koliko tematski pa se tako, prelazeći s desetljeća na desetljeće, sa stoljeća na stoljeće, poredeći razna razdoblja, može brže i bolje uvidjeti da se mnogi povijesni momenti i odnosi vraćaju u istom obliku ali samo na nekoj drugoj civilizacijskoj razini.

S ovom, uvodnom, internetskom stranicom u izradi, predstavljaju se privremeno neke od tema kojima će se ovaj portal o Gučoj Gori i povijesnom Gučanskom kraju podrobnije baviti.

Hodočašća marijanskim svetištima su kod Hrvata od najstarijih vremena imala posebno značenja - moglo bi se čak reći da je to više narodno nego vjersko okupljanje prema kojem su se kroz povijest s određenim poštovanjem ophodili i pripadnici drugih naroda ili vjerskih skupina ali i ljudi drugih svjetonazora ili ideologija istog naroda. Blagdan Velike Gospe je duboko ukorijenjen u hrvatsku nacionalnu svijest pa se toga dana okupljaju vjernici na desetinama svetišta, od kojih u mnogima već odavno nisu nastanjeni niti katolici niti Hrvati, te se i na ovaj način podsjećaju mjesta svojih nekadašnjih obitavališta. Radi se općenito o najmasovnijim katoličkim hodočašćima. Među katolicima Gučanskog kraja posebno omiljena svetišta su bila Komušina i Olovo. Posebice hodočašće Kondžilo u Komušini kojem su Gučogorci oduvijek pješačili po dva dana ostavilo je traga u kolektivnom sjećanju ne samo Gučogoraca već i svih onih pravoslavaca i muslimana kroz čija su mjesta stoljećima prolazili na tome putu - uskoro na portalu posebna tema...
Na slici gore, prisutni hodočasnici u marijanskom svetištu u Olovu na Veliku Gospu 1971. s lijeva na desno - pozadi - Rudolf Vučer, N Jurić, Manda Marelja, Manda Grganović, Manda Rajić, Mara Grganović, Franjo Grganović, Jako Marelja, Anto Barić, Luca Martić, Luka Grganović, Marica Rajić, Marko Rajić, Dragun Volić - srednji red - Kata Lovrinović, Fabijan Lovrinović, Francika Petrušić, Lucija Petrušić, Mara Šimić, Manda Kafadar, Delfa Kafadar, Zorka Kojadin, Ana Lovrinović, Ana Augustinović, Mara Matković, Ljuba Radić - sprijeda - Ivan Lovrinović, Marko Lešić, Mijo Volić, Ankica Matković, Nada Lešić, Šimo Matković, Marko Lovrinović, Stipo Kojadin, Mara Kramar, Jaga Pavlić, Ivica Pavlić, Manda Smiljanić i Mara Petrušić te dijete sprijeda NN - Ukoliko posjetitelji portala primjete neke greške na ovoj i/ili drugim objavljenim slikama ili prepoznaju osobe koje su označene kao N ili NN mogu se javiti na e-mail gucagora@gucagora.ba...

Najstariji do sada pronađeni spomen Guče Gore je iz 1425. godine u darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda (1368-1437) kojom se daruje gučogorski velikaš Vuk Družić određenim posjedima u požeškom kraju u Slavoniji, kao kraljev vjerni sljedbenik koji je dugi niz godina zastupao i branio kraljevske interese.

Darovnicu je krajem 19. stoljeća pronašao hrvatski pravnik i arhivar Radoslav Lopašić (1835-1893) a nakon njegove smrti zbirku rukopisa i prijepisa preuzela je tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. Mađarski povjesničar Lajos Thalloczy (1856-1916) prvi je 1909. objavio sadržaj darovnice, pisane na latinskom jeziku, čime je postala dostupna široj javnosti. Zapravo se u Lopašićevoj zaostavštini, osim darovnice, nalazio i cijeli niz isprava iz perioda 1425/1426 gdje se nekoliko puta spominje Vuk Družić iz Guče Gore a kojima se potvrđuje njegov dolazak s obitelji i ulazak u posjed od strane Požeškog kaptola, kao upravitelja tih područja, te kako kaptol obavještava kraljevski dvor o preuzimanju posjeda i na kraju se to sve potvrđuje od strane dvora. Ono što je u svim tim dokumentima posebno zanimljivo je to da se naziv Guče Gore, piše skoro identično kao i danas i to uvijek s prvim slovom G.

Tijekom 19. stoljeća nastalo je nekoliko teorija o postanku imena Guče Gore od strane franjevaca koji su pod utjecajem Ilirskog pokreta i panslavizma pisali i objavljivali priče o ljudima i mjestima iz Bosne i njima tada poznatoj povijesti Bosne. Tada se navode imena kao što su Huča ili Hučja ili Vučja Gora pa da se onda jezičnom evolucijom došlo do današnjeg imena – od potoka koji huči ili od goluba koji guguču ili kao mjesto gdje su obitavali vukovi – pa čak je bila i verzija imena kao Martin-mahala. Međutim, otkrićem darovnice i popratnih isprava, u kojima je i 500 godina prije ovih objava sačuvano ime Guče Gore u današnjem obliku, sva ranija razmatranja spadaju u pučko etimologiziranje jer franjevci toga vremena još nisu znali za postojanje darovnice. Ali kao neka sustavna pogreška, ta nagađanja se prenose i dalje kod povjesničara 20. pa čak i 21. stoljeća bez da se preispita vjerodostojnost odnosno logičnost starih priča – jer vjerojatno nastanak imena od potoka, goluba ili vukova zvuči romantičnije. U svakom slučaju, mala je održivost ovih priča da su se usmenom predajom mogle sačuvati više od pola tisućljeća.

U prvim osmansko-turskim popisima iz 15. i 16. stoljeća spominje se Guča Gora gotovo redovito i tu je naziv nakon transkripcije s arapskog pisma opet u obliku Guča Gora. U službenim franjevačkim i crkvenim dokumentima – biskupskim popisima i pohodima, matičnim knjigama ili popisima crkvenih prihoda – uvijek je naziv u obliku Guča, Gučia ili Gučja Gora. Nikad drugačije.

Sadržaj darovnice iz 1425. godine, u kojoj se prvi put spominje ime Guče Gore - objelodanjen je široj gučogorskoj javnosti 2010. godine na 3. Smotri folklora POIGRAJMO NAŠE KOLO (više informacija o smotri dole niže) a prema scenografiji glumaca iz Hrvatskog amaterskog kazališta iz Travnika. Cjeloviti sadržaj darovnice - transkripcija latinskog kao i potpuni prijevod na hrvatski jezik nalazi se na poddomeni ovoga portala 600 GODINA. Koja su najnovija saznanja o podrijetlu imena Guče Gore? - uskoro na portalu ...

Grb Guče Gore koji je usvojen 22.7.2010. godine od strane predstavnika tadašnjeg mjesnog i crkvenog vodstva, sadrži kao centralni heraldički element latinski križ - simbolički smješten na brežuljku nalazio se zaista još do sredine 1950-tih na arheološki često istraživanom brežuljku pored lokacije Klisa, nekih 100 metara jugoistočno od samostana (> SLIKA). U svojim radovima opisivali su ga mnogi istraživači, arheolozi i putopisci: fra Martin Nedić (1838. i 1855.), Ivan Kukuljević Sakcinski (1857.), fra Antun Knežević (1864.), Ćiro Truhelka (skica lijevo iz 1890.), te jugoslavenski arheolozi Nada Miletić, Šefik Bešlagić i Đoko Mazalić (1954.). Spominje ga i fra Jako Baltić u Godišnjaku te engleski arheolog i putopisac Arthur John Evans (1875.) i drugi. Danas se križ nalazi u travničkom Zavičajnom muzeju (slika desno).Smatra se da potiče s kraja 14. ili početka 15. stoljeća pa je pravo čudo da se zbog svoje veličine, pozicije i značenja održao tolika stoljeća - usprkos mnogim vlastima i vladarima - tako da mu je opravdano središnje mjesto na grbu - danas na njega podsjeća jedan drugi kameni križ, također u blizini samostana - pod narodnim imenom Miljakov ili Milakov grob (> SLIKA). Ovaj drugi križ danas upotpunjuje stari gučogorski pejzaž a time i grb. Posljednja arheološka istraživanja na lokalitetu gučogorske Klise izvršena su 2013/2014 pod vodstvom Ajle Sejfuli iz Zavičajnog muzeja Travnik (> SLIKA). Brežuljak je prepun kamenih sanduka odnosno sarkofaga od kojih su neki izbili na površinu zemlje zbog erozije tla (> SLIKA). Ovo je znači područje bilo od interesa arheologa, dokumentirano, već skoro dva stoljeća! Pogled na brežuljak prema istoku, poveznica (> SLIKA) - o ovoj temi i o pokušajima čitanja isklesanog teksta na križu s grba uskoro više informacija na portalu ...

Dio gučanskog zida, koji se pruža kroz cijelu Guču Goru te dijelove susjednih mjesta, jedan je od karakterističnih simbola Guče Gore pa kao takav sastavni dio gučogorskog grba - o vremenu i razlozima njegova nastanka - uskoro na portalu ...

Ako se izuzmu gramatičke nedosljednosti, greške u pisanju i različito jezično porijeklo spisatelja onda se brzo uviđa da je Guča Gora zapravo uvijek bila i ostala jedino Guča Gora. Dokazivanje kako je riječ Guča nastala od sasvim neke druge riječi sa sličnim prizvukom može dovesti do promjene prvobitnog značenja. Stoga se treba baviti njenim mogućim direktnim izvornim značenjima i to uz pomoć ispravnog tumačenja korijena riječi. Istraživanja na sličnim toponimima upućuju na to da ova riječ čak nema niti slavensko porijeklo. Svi navedeni primjeri imaju arhivsku podlogu.

Kao središnji objekt, u građevinskom, duhovnom i svakom drugom pogledu, ne samo mjesta već i šire okolice, gučogorska crkva sa samostanom biti će i jedna od središnjih tema ovoga portala.

Svakom putniku namjerniku, bez obzira iz kojeg smjera ili razloga prilazio Gučoj Gori - prva misao kada prvi put ugleda iz daljine crkvu sa samostanom, sigurno je: Manjeg mjesta i većeg objekta nema nadaleko.

Na slici lijevo prikazan je izvorni izgled pročelja stare crkve iz 1857. a na slici desno poslije konstrukcijske preinake započete 1894. prema nacrtima arhitekte Josipa Vancaša (1859-1932). Izvorni izgled franjevačke crkve sa samostanom u Gučoj Gori nakon završetka radova godine 1897. prikazan je dole niže, uz pomoć prostorne animacije. Kako bi se bolje uvidjeli razmjeri i detalji objekta kao npr. broj stupova ili prozora pomicanjem odnosno razvlačenjem rotirajuće animacije može se virtualno kretati oko i unutar samostana. Sjeverni dio samostanskog krila, koji je krajem Drugog svjetskog rata u vrijeme borbi u potpunosti stradao, bio je često kulisa za nastanak mnogih fotografija u klaustru samostana - okruživalo ga je 50 stupova i 8 polustupova. Engleski putopisac i arheolog Arthur J. Evans (1851-1941) posjetio je 1875. na kratko samostan u kojem je vodio žustre političke rasprave s nazočnim franjevcima o temama toga vremena - napisao je, pored ostalog, u svome docnije objavljenom putopisu, kako ga je dvorište samostana podsjećalo na neko od sveučilišnih zgrada u Oxfordu - i da je to bilo u potpunosti nešto drugo nego sve što je do tada vidio na svome putu po Bosni - Evans je tada imao tek 24 godine ali će kasnije postati arheolog svjetskog glasa - uskoro na portalu više podataka ...

Osvjetljenje pročelja gučogorske crkve završeno je 31.8.2005. godine - i već duže od dva desetljeća besprijekorno radi zahvaljujući, prije svega, ugrađenoj - za tadašnje vrijeme - vrhunskoj tehnici. Kako je do toga došlo, o idejnim začetnicima i podupirateljima te reakcijama mjesnih i općinskih vlasti te prisutnih franjevaca u samostanu i naroda - uskoro na portalu više informacija ...
Svjetla iznad i lijevo od zvonika su od susjednog mjesta Radonjići - pa noćnom promatraču izgleda kao da nešto lebdi iznad crkve i samostana - kao neki nebeski čuvar. Radonjići su smješteni na nekih 900 metara nadmorske visine, ovisno o kojoj se lokaciji sela radi, odnosno u prosjeku 200 metara iznad Guče Gore. Radonjići su s Gučom Gorom dijelili kroz povijest ista dobra i zla kao i neka druga susjedna mjesta zbog čega će se ovaj portal posebno i dublje baviti poviješću tih mjesta kroz zasebno kreirane internetske poddomene: radonjici.gucagora.ba / bukovica.gucagora.ba / maljine.gucagora.ba / mosor.gucagora.ba

Neke od ponajstarijih fotografija gučogorskog samostana i unutrašnjosti crkve snimljene tehnikom stereoskopije krajem 19. stoljeća. Radi se o rijetkim sačuvanim snimcima crkvenih svodova i izvornog izgleda klaustra. Za ispravan pregled potrebno je odabrati jednu stereofotografiju i koristiti posebne naočale za trodimenzionalni pogled. (I.Zec)

Župa Lašva s franjevačkim samostanom spominje se u povijesnim arhivima u kasnom srednjem vijeku a nakon što je Bosna potpala pod tursku vlast gubi se svaki trag sijela te župe kao i samostana. U stoljećima koja će uslijediti mijenjao se broj prisutnih katolika, ovisno o trenutnim okolnostima, a nad njima su dušebrižništvo preuzeli uglavnom pripadnici franjevačkog katoličkog reda čije se najbliže prebivalište (ma kakvo i ono bilo) nalazilo u Fojnici. Tijekom svih tih godina pojavljivali su se i franjevci s područja drevne Župe Lašva s dodatkom u imenu odnosno pridjevom od Lašve, od Travnika, Lašvanin, Travničanin, Travljanin i slično. Nije posve jasno da li su i gdje franjevci imali neko trajnije boravište na lašvansko-travničkom području sve do 1736. godine od kada je poznato da se ono nalazilo u Gučoj Gori. Župa odnosno rezidencija je u Tursko doba nazivana Lašva ili Travnik a župnik lašvanski ili travnički ali sijelo joj nije bilo nikada u Travniku niti u drevnom mjestu Lašvi već u Gučoj Gori i vjerojatno na nekim drugim mjestima pa to dodatno unosi zabunu oko određivanja franjevačkih prebivališta tijekom svih tih stoljeća. Zahvaljujući imenu i granicama današnje crkveno-teritorijalne jedinice Gučogorskog arhiđakonata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji sačuvano je otprilike područje koje se nekad pastoraliziralo iz Guče Gore : Travnički, Bugojanski i Žepački dekanati (karta > POVEZNICA) - izuzev nekih krajnjih mjesta ali dodatno uz neka pogranična mjesta drugih dekanata kao što su Busovača i Jajce. Pa se i na taj način podsjeća na povijesno-crkvenu važnost Guče Gore nad drugim mjestima lašvansko-travničkog kraja. A kad se formirao gučogorski samostan nadležnost mu je bila još šira i obuhvaćala župe na potezu Ključ, Sanski Most, Prijedor i Banja Luka, dok nisu nastala nova samostanska područja u zapadnoj Bosni.
Talijanski franjevački vizitator Giovanni Battista de Vietri pohodio je opustjelu Bosnu 1708. te u lašvansko-travničkom kraju zatekao samo još pet katoličkih sela o kojima se brinuo župnik fra Petar Lašvanin. Prema sačuvanim ostatcima gučogorske matice krštenih iz 1733/1734, a to je nekih 25 godina nakon de Vietrijeve posjete, najviše je krštenih bilo u Pećinama i okolnim mjestima, Gučoj Gori i okolnim mjestima do Pokrajčića, Ilovači i okolnim mjestima, području Orašja (danas Ovčareva) te na području Grahovčića i Brajkovića pa ako je suditi po brojkama to bi mogla biti upravo ta mjesta na koje misli de Vietri, koja su bila izvorišta života katolika svih novih župa. Te brojke se potvrđuju i prilikom vizitacije biskupa fra Mate Delivića 1736. kada je upravo na tim mjestima krizmao najveći broj vjernika. Počev od 1827. godine od stare lašvansko-travničke župe, nekad sa sijelom u Gučoj Gori, proizići će u narednih 176 godina još 18 novih župa što je predstavljeno na gornjem grafikonu. Guča Gora odmah po osnivanju dolačke župe postaje njena kapelanija a to isto 1836. postaje i Zenica koja po ponovnom uspostavljanju gučogorske župe 1840. pripada onda njoj kao kapelanija sve do 1858. od kada i sama Zenica postaje samostalnom župom. Tako slično i Bučići prvo postaju 1852. dolačkom kapelanijom a zatim u konačnici 1856. samostalnom župom. Osim toga Gučoj Gori se od 1840. vraća i status franjevačke rezidencije (prednost na drugim župama, što je zapravo neka vrsta preduvjeta kasnijeg utemeljenja samostana). Posljednje osnovana franjevačka župa u Novoj Biloj 1974. nastala je od dijelova gučogorske, viteške, bučićke i dolačke župe. Najmlađa je u narodu prozvana novotravnička donja župa utemeljena 2003. (jer je već postajala nešto starija i gornja crkva odnosno gornja župa). Pomoću grafikona se može pratiti taj cijeli tijek diobe i promjene crkvenih nadležnosti po župama.

Često se u predmetnoj literaturi navodi, ovisno o stupnju objektivnosti autora pa čak ovisno i o njegovom mjestu rođenja, kako je Dolac pramatica svih sadašnjih katoličkih župa u travničko-zeničkom kraju. Kao rezultat takvih objava stvorilo se javno mnijenje kako je Dolac stariji odnosno crkveno važniji od Guče Gore.

Biskup fra Mato Delivić (oko 1666-1740) u svom izvješću iz 1736. izričito navodi Guču Goru kao sijelo Župe Travnik što je prvi spomen takve vrste iako se još i 1706., 1708. i 1717. navode u franjevačkim nekrologijima (knjigama mrtvih) preminuli župnici iz rezidencije Travnik koji su pokopani na gučogorskom groblju Gorica bez da se navodi lokacija sijela župe Travnik ali izvješće biskupa Delivića upućuje na to da je ono bilo baš u Gučoj Gori što znači najkasnije od samog početka 18. stoljeća. Osim toga, ovaj biskup, kao i svi naredni biskupi 18. stoljeća, prilikom njihovih vizitacija u lašvansko-travničkom kraju (Dragičević, Bogdanović i Dobretić - o njima uskoro više ...), kako navode, kao prvo uvijek dolaze u Guču Goru pa tek onda u ostala mjesta župe. Ono što je posebno zanimljivo u izvješću biskupa Delivića je da piše za Guču Goru da je sjedište župe Travnik koja se nalazi na skrovitom/tajnom mjestu, izvan puta (luogo secreto, e fuori di strada) što je možda ponajbolje objašnjenje zašto se stoljećima ranije nije koristilo ime Guče Gore kao sjedišta lašvanske ili travničke župe - očigledno iz nekih sigurnosnih razloga spram turskih vladara.

U vrijeme kada se pojavljuju strani konzuli u Travniku a popušta i strogi odnos Turaka naspram katolika te zbog blizine Travnika, u kojem su bili jedno vrijeme smješteni turski upravitelji Bosne, premješta se 1827. sijelo travničko-lašvanske župe iz Guče Gore u Dolac. Od te godine počinje cijepanje stare lašvansko-travničke župe čije je sijelo do tada bilo u Gučoj Gori.

Guča Gora je ovom (kako će se vidjeti, kratkotrajnom) odlukom biskupa fra Augustina Miletića (1763-1831) degradirana u kapelaniju. Ova odluka (koja je inače bila donesena bez potpisa tada aktualnog franjevačkog provincijala) opravdavana je znači praktičnim razlozima (blizina Doca Travniku) ali i zbog ipak (kako će se pokazati) pretencioznih razloga nekih franjevaca naklonjenijih Docu koji su praktične razloge stavljali ispred povijesnog značaja Guče Gore nad drugim mjestima.

Već 1840. godine novi biskup fra Rafael Barišić (1796-1863) izdaje dekret kojim Guča Gora postaje ponovno samostalnom župom a župna kuća rezidencijom. Ova dalekosežna odluka biskupa Barišića bila je ponajvažniji događaj općenito za budućnost Guče Gore - prekretnica kojom se zvanično u crkvenom-povijesnom smislu priznaje Guča Gora kao pravna nasljednica Župe Lašva, kao jedno od samo pet mjesta u lašvanskom kraju koja se spominju prije pada Bosne pod Turke 1463. (pored Trebeuše, Lupnice, Čukala i Bile) te tako kao samostalnoj župi omogućen daljnji razvoj pa i stvoreni preduvjeti za izgradnja budućeg samostana - jer da je ostala kapelanija postavlja se pitanje da li bi u njoj kasnije bio uopće izgrađen samostan oko kojeg će se razviti bujan život, ime Guče Gore proširiti po Bosni, regiji i svijetu a samostan biti razlogom za stalnim povratkom i opstankom stanovništva u dolazećim burnim i poratnim vremenima?
Guča Gora je već i ranije bila proglašavana franjevačkim rezidencijama (trajnim franjevačkim prebivalištima) različitih stupnjeva važnosti kao što je to bio slučaj 1757. i 1768. a što joj je davalo određene privilegije nad drugim mjestima te je ta tradicija 1840. ovim činom i službeno potvrđena od strane biskupa Barišića.

18. stoljeće	19. stoljeće	20. stoljeće
Ova kucha Parichiala poznajese daje josc od starina bila ovdi u Guçijoj Gorri na istom mistu. Zastose neque scriptotenus, neque orerenus (ne) poznaje da je bila na drugom mistu u Xupi. Sudim dakle da kako su ovi gliudi starosidioci, i pria svi, bili na istoj zemgli, a ni Turski kuchia nie bilo punno. Ovaje kuchia josc od Fetta ovdi. fra Mato Kristićević (1755-1840) kronolog, kapelan i župnik u Gučoj Gori od 1784. Zapisnik - o Gučoj Gori -	Buduć da je ovdje bila župa od pamtivieka, fratri započeše misliti, da tu stave crkvu i samostan, pa zbilja bijahu i započeli crkvu graditi u dvorišću pred starom kućom, ... Neka sviet gata šta hoće, ja scienim da je ovdje moralo biti veliko pučanstvo i to nesamo pučanstvo priprostito, nego i plemićko gnjezdo. Ovo svjedoče tolike tvrdjave u okolici i ogromna groblja starinska koja se ovdje nalaze ... fra Antun Knežević (1834-1889), povijesni pisac, profesor teologije u Gučoj Gori 1864-1868 Listovi o Bosni - o gučanskom kraju -	Gučogorska je župa nastala od srednjovjekovne Lašvanske župe, sa sijelom u istoimenom gradu. Nije sigurno, da je sijelo župe, odmah po nestanku Lašva-grada preneseno u Guču Goru ... Ona je naime pramatica slijedećih župa: Doca, Ovčareva, Zenice, Bučića, Pećina, Viteza, Crkvice, Brajkovića, Potkraja, Travnika, Gornje Zenice, Rankovića i Turbeta fra Miroslav Džaja (1885-1972) crkveni povjesničar, župnik u Docu od 1923. Lašvansko-travnička župa i franjevački samostan u Gučoj Gori - o starogučanskoj župi -

Kao što će se pokazati kasnije - kada je i u Zenici dovršena nova crkva, a u samom gradu zbog brzog gospodarskog razvoja došlo do naglog povećanja katoličkog stanovništa ali i političkog značaja mjesta, planiralo se dokinuti gučogorski samostan te njegovo sijelo prebaciti u Zenicu. Ipak se odustalo i od toga jer je opet višestoljetna tradicija pobijedila povremene društvene tokove. Treći put se pokušalo dokinuti franjevački samostan u Gučoj Gori i nakon Drugog svjetskog rata, kad su se predlagala mjesta poput Doca ili Viteza za gradnju novog samostana ali se odustalo i od toga jer je kritična masa bila na strani Guče Gore.

Dolac pod ovim imenom spominje prvi put tek 1776. godine u svom izvješću biskup fra Marko Dobretić (1707-1784) objavljenom 1777. dok se naselja Ilovača i Guvna spominju već u izvješćima biskupa Delivića ali nikada i u najstarijim turskim popisima kao što je to slučaj s Gučom Gorom i mnogim drugim mjestima istočno od Travnika što sve otežava određivanje stvarnog sijela srednjovjekovne Župe Lašva i pripadajućeg joj franjevačkog samostana čiju lokaciju lokalni povjesničari smještaju na različitim mjestima duž toka rijeke Lašve, počev od njenog izvorišta na širem području današnjeg mjesta Turbe pa sve do područja gdje se ulijeva Lašva u rijeku Bosnu koje i danas nosi naziv Lašva.

Kako Dolac krajem 19. i početkom 20. stoljeća postaje jedno o najznačajnih mjesta hrvatske i katoličke inteligencije Bosne i Hercegovine, prije svega zahvaljujući masovnom doseljavanju katolika počev od 18. stoljeća pa sve do propasti turske uprave 1878. iz različitih krajeva Bosne, Hercegovine i Hrvatske ali onda i iz raznih dijelova nove Austro-Ugarske države kojoj je pripala i Bosna, zatim zbog gradnje obrazovnih i privrednih ustanova u i oko Travnika, logično je to pogodovalo nastanku širokog kruga privrednika i inteligencije najrazličitijih profila od kojih su neki, u svojoj drugoj ili trećoj generaciji, u potrazi za korijenima života, tražeći neke plemenite osnove za svoje podrijetlo, koje bi više odgovarale njiihovom trenutnom statusu. Tako lokalni povjesničari baš toga vremena postavljaju tezu o području Doca kao sijela srednjovjekovne Župe Lašve što su prihvatili i neki povjesničari i istraživači povijesti novijeg i najnovijeg doba – ali bez navođenja nekih konkretnih dokaza. Sve se temeljilo na pričanju odnosno prepričavanju iako su povjesničari i arheolozi Doca toga vremena, mogli tada sigurno, zbog sveprisutnosti obrazovanih utjecajnih katolika u svim granama tadašnjeg društvenog i privrednog života, da istraže bilo koji povijesni trag, pronalazak ili nalazište pa stoga sigurno ne bi promakle oku tih istraživača neke arheološki potencijalne lokacije srednjovjekovnog lašvanskog samostana (npr. Crkvine, Crkvišće) odnosno ostataka zidina samostana koje se spominju u gornjem izvješću biskupa Delivića, koje su mu, naime, pokazali lokalni mještani sela Guvana za koje su tvrdili da se radi o bivšem franjevačkom samostanu. Biskup je tada pribilježio kako su mu to mještani rekli. Te zidine nisu nikad kasnije locirane niti su više pominjane u docnijim biskupskim izvješćima niti od strane lokalnih franjevačkih kroničara, župnika ili kapelana u Docu (posebice Kristićevića ili graditelja crkve Jake Baltića - o njemu više kasnije...). Vrlo je dvojbeno da su to uopće i mogli znati sami mještani jer je cijeli kraj bio stotinama godina nenastanjen katolicima a ovi katolici, u vrijeme posjete Delivića, bili su isključivo doseljenici, čiji roditelji nisu tu ni rođeni, pa teško da su to mogli sačuvati u kolektivnom pamćenju. Stoga su neodržive na ovaj način postavljene teze o području Doca kao sijela nekadašnje drevne Župe Lašva i srednjevjekovnog lašvanskog samostana - ako se samostan uopće i nalazio baš u drevnom mjestu Lašvi?

Još jedna od pogrešno citiranih, povijesno važnih, rečenica, prenosi se već duže od 100 godina, poput sustavne pogreške, kroz povijesnu literaturu vezano uz travničko-lašvanski i gučanski kraj, a radi se pečatu lašvanskog samostana koji je navodno pronađen u Docu prilikom gradnje željezničke stanice 1901. te se nalazio kod dolačkog župnika fra Marijana Duića (o njemu više dole). To je prvi objavio crkveni povjesničar i pisac fra Julijan Jelenić (1877-1931) u Glasniku Zemaljskog muzeja BIH 1914. godine - ali on u originalu ne navodi da se radilo o pečatu srednjovjekovnog samostana već samo o pečatu lašvanske župe i sačuvanim župnim maticama krštenih iz 1733.-1734. pa se starost pečata mogla odnositi na ovaj ili neki drugi period jer se župa još stoljećima, poslije pada Bosne pod Turke, nazivala lašvanskom. Pečat je nakon Duićeve smrti navodno završio u gučogorskom samostanu gdje mu se gubi trag nakon požara 1945. Bez obzira na starost pečata, ostaje druga nepoznanica, zašto se o tako važnoj dragocjenosti, od otkrića, skoro 50 godina nije nitko zanimao i to baš u vrijeme kada su nastajali najznačajniji pisani radovi iz kršćanske prošlosti Travnika i okoline iz ruku vrlo obrazovanih katolika? Treća nepoznanica je domicilno mjesto pečata – kao lako prenosivo sredstvo, mogao je biti bilo gdje pronađen na pravcima kretanja franjevaca – možda su ga baš u 18. stoljeću nosili iz sijela župe u Dolac (gdje je bila franjevačka kuća, npr. kako bi ovjerili neke hartije od važnosti za turske upravitelje u obližnjem Travniku.

Prvo mjesto koja se spominje u zvaničnim crkvenim dokumentima po imenu kao sjedište župe u lašvansko-travničkom kraju nakon posljednjeg spomena srednjovjekovne Župe Lašva prije propasti Bosanskog Kraljevstva je GUČA GORA. Prvi franjevački samostan koji se spominje nakon posljednjeg spomena drevnog franjevačkog samostana u Župi Lašva u lašvansko-travničkom kraju prije propasti Bosanskog Kraljevstva je franjevački samostan GUČA GORA. Guča Gora je stoga crkveno-pravno nasljednica drevnog mjesta Lašve kao sjedišta drevne Župe Lašva a gučogorski samostan nasljednik drevnog Lašvanskog samostana. Ime Guče Gore počev od 15. stoljeća do današnjih dana spominje se u svakom stoljeću, bez prekida. To su povijesne činjenice, sve drugo su političke odluke.

Jedan od najzaslužnijih dolačkih župnika iz prve polovice 20. stoljeća fra Miroslav Džaja, ostavio je iza sebe značajne pisane radove o župama u Gučoj Gori, Docu i Travniku te u njima prisutnim prezimenima, nakon višedecenijske službe u njima i istraživanja o njima, a koji do sada nisu nikada objavljeni ali iz kojih su generacije franjevaca i istraživača povijesti crpili razne podatke za svoja vlastita djela.
On dokazuje, koristeći se maticama krštenih, u svom monumentalnom radu o župama u Docu i Travniku da Dolac ima da zahvali svoj postanak razvoju Travnika, a stanovnici su mu isključivo doseljenici koncem 17. ili početkom 18. stoljeća. A na drugom mjestu ponovno naglašava Da postanak Doca treba tražiti koncem 17. ili početkom 18. stoljeća i da su mu žitelji odreda doseljenici, nešto i iz bliže okolice, a u većini iz daljeg, posebno iz Dalmacije.
Osim toga, o Docu i bližoj mu okolici nema nikakvih tragova u turskim arhivima prije dolaska vezira u Travnik koji bi se mogli odnositi na to područje. Teško je dakle povezivo da se sadašnja moderna Župa Dolac može smatrati maticom iliti pramaticom svih drugih župa lašvansko-travničkog kraja jer Dolac (kako god da se zvao) nije niti postajao prije mnogih drugih mjesta u ovome kraju a još ju je pogrešnije nazivati Najstarijom župom u Lašvanskoj dolini jer to ona nije. Župa Dolac je zapravo jedino nasljednica patrona drevne Župe Lašva a to je Uznesenje BDM a i to je postala 1827. privremnim prenosom sjedišta župe iz Guče Gore u Dolac. Nakon ponovonog proglašenja 1840. samostalnom župom, Gučoj Gori nije vraćen njen prvotni patron, već joj je od tada do danas zaštitnik sv. Franjo.

1764. godine izdan je list bosanskog vezira Ali-paše o kapeli u Gučoj Gori u kojem se navodi da Nema nitko pravo napastovati kapelana za kapelu, ni za druge stvari išta od Avajeta iskat, ni Bezi, ni Spahije jer ima careve senete (potvrde) i vezirske listove. Maldovan Ali-paša Travnik, 23.12.1764. Franjevci u Gučoj Gori pozivali su se znači na ranije izdate dozvole koje su prema, tada strogim, osmansko-turskim zakonima mogle biti izdate samo za ona mjesta gdje su franjevci već bili prisutni ili imali svoja boravišta odnosno objekte, prije nego su Turci ovladali Bosnom.

Do povijesno-arheološkog rasvjetljenja stvarnog sijela srednjovjekovne Župe Lašva kao ni lokacije srednjovjekovnog franjevačkog samostana do sada nije došlo ili je do sada traženo na pogrešnim mjestima pa se traganje za istinom nastavlja i dalje pa do tada ponajbolje vrijedi najstariji sačuvani zapis po toj temi Od Kuće ovdje u Gučoj Gori kojeg je sastavio kroničar iz Fojnice fra Mato Kristićević, koji je od mladih dana često boravio i bio na službi u Gučoj Gori i dobro poznavao Gučanski kraj te smatra da su franjevci odvajkada prisutni u Gučoj Gori (gore u tablici navedeno kao u izvorniku, ovdje modernim hrvatskim jezikom): Ova župna kuća poznaje se da je još od starina bila ovdje u Gučoj Gori na istom mjestu. Zašto se ne spominje pismeno ili usmeno da je bila na (nekom) drugom mjestu u župi? Sudim dakle da kako su ovi ljudi starosjedioci i prije svih bili na istoj zemlji.
Jer, drugih, još starijih promišljanja po ovoj temi od strane bosanskih franjevaca nema ili još nisu otkrivena pa su sva zakidanja crkvene povijesti Guče Gore neopravdana.
Na kraju krajeva, možda je baš čar Guče Gore u tome, što je od davnina bila franjevačko i župno sijelo, koje nije po njoj nazivano, ali je ipak to bilo svima dobro poznato - samo po sebi razumljivo jer škrti fragmenti prošlosti trenutno ne dopuštaju nikakvu drugu mogućnost!

Izvorna folklorna grupa Sloga iz Guče Gore (IFG Sloga) vuče svoje korijene još s početka 1920-tih godina kada se osnivaju u tadašnjoj prvoj južnoslavenskoj državnoj zajednici prve udruge Seljačke sloge pod okriljem Hrvatske seljačke stranke s ciljem kulturnog i obrazovnog djelovanja ali i nacionalnog osvještenja hrvatskog naroda. Gornji snimci prikazuju nastup gučogorske skupine na Smotri hrvatske seljačke kulture 13.6.1937. u Zagrebu a izvodili su pored ostalog i jedinstveno Nimo kolo (snimak lijevo) čiji pojedini elementi igre, prema etnološkim istraživanjima, imaju poveznicu sa staroslavenskim paganskim vremenima. Radi se o najstarijem sačuvanom filmskom zapisu nastupa gučogorskog folklora (otkriveno u Hrvatskoj kinoteci Zagreb, ljubaznošću V.Krušelj). - uskoro na portalu više podataka ...

Krajem 1930-tih godina bile su među hrvatskim življem vrlo popularne smotre folklora koje su se održavale u organizaciji Seljačke sloge. Održavale su se na različitim teritorijalnim razinama - od lokalne, kotarske, do velike međuregionalne smotre. Naravno, kao i uvijek, bilo je pitanje prestiža folklorne skupine nekog mjesta sudjelovati na glavnoj, svehrvatskoj, smotri u Zagrebu. S druge strane bilo je veliko zanimanje i opće javnosti o čemu svjedoče mnogobrojna novinska izvješća, video zapisi, crteži ali i fotografije jer je šarolikost narodnih nošnji po ulicama Zagreba zasigurno potakla mnoge fotografe da se i na taj način zabilježe događaji tih dana (vidjeti dole niže, album starih slika - Album IFG Sloga, 20. stoljeće). Nekim slikarima i grafičarima su te fotografije kasnije poslužile kao podloga za izradu atraktivnih ilustracija ali i poštanskih razglednica - što je naišlo na podršku tadašnjih hrvatskih stranaka jer se na taj način indirektno podsticalo buđenje hrvatskog identiteta. Na nekima od tih fotografija su završavali i sudionici s travničkog kraja pa slijedom navedenih događaja - lik jedne djevojke iz Guče Gore ili bolje rečeno njena pojava je inspirirala umjetnike, pa je završila prvo na razglednici a zatim i na novčanici od 1000 kuna iz ratne 1943. godine (kliknuti na sliku za povećanje te usporediti) iako niti ta gučogorska djevojka niti njena bližnja obitelj nije bila toga svjesna sve do nedavnog otkrića (2025.), mnogo godina nakon što je ista preminula. O kome se zapravo radi - posjetitelji portala će uskoro saznati...

Gučogorski folklor ima vrlo bogatu i aktivnu dokumentiranu prošlost, najstariju u travničkom kraju bez dužih prekida u radu za vrijeme svoga stoljetnog organiziranog postojanja, zahvaljujući kome su mnoge druge skupine iz ovih krajeva preuzele neke elemente rada. Vrhunac djelovanja po etnomuzikolozima koji su pratili rad ove grupe dugi niz godina, nakon što su imali nebrojeno mnogo nastupa na raznim mjestima u tuzemstvu i inozemstvu, je dovođenje smotre folklora u Guču Goru. To je uspjelo vodstvu folklora po prvi put 2008. godine te se uspjela održati sve do 11. smotre 2018. godine pod nazivom POIGRAJMO NAŠE KOLO. Smotra je održavana krajem rujna nekad u dvorani lokalnog Doma, zatim je izgrađena vanjska bina uz nogometni stadion Bokulja da bi se na kraju održavala i u klaustru samostana. Na svakoj održanoj smotri u Gučoj Gori bio je prisutan stručni kolegij (etnolozi, profesori glazbe, etnokoreografi, etnomuzikolozi ili predstavnici krovne organizacije Udruge hrvatskih amaterskih kulturno-umjetničkih društava UHAKUD u BIH), koji je svojom pojavom i davajući svoja stručna mišljenja i preporuke za svakog sudionika pojedinačno, u svojim detaljnim izvješćima, podigao kvalitet ove smotre na jednu višu razinu - ovo je bilo posebno važno za mlađa udruženja kojima su ovim bile date prve stručne smjernice za budući rad.
Poseban dignitet smotri dala je svojom prisutnošću Dunja Rihtman-Šotrić (1944-2010, slika drugi red, druga slika, sjedi za stolom) koja je iza sebe ostavila veliku znanstvenu građu na polju etnologije i folkloristike a bila je suradnica daleko većih smotri folklora na području bivše Jugoslavije - u Guču Goru je dolazila praktički sve do svoje smrti - uporna kakva je bila, više je se oslonjala na terenski nego studijski rad (njeno stručno izvješće o prvoj smotri u Gučoj Gori može se pronaći na poveznici > PRVA SMOTRA). Detalji o sudionicima svih smotri, voditeljima, predsjednicima, posebnim i specijalnim gostima, stručnom kolegiju na poveznici > POPIS SMOTRI - uskoro na portalu više podataka ...

Vokalno-glazbeno nasljeđe i tradicijski običaji Gučanskog kraja trajno su sačuvani izradom digitalnih audio i vizualnih zapisa. U studiju Muzičke produkcije Javnog servisa Bosne i Hercegovine snimljen je 2006. godine digitalni nosač zvuka (CD) s 39 vokalno-glazbenih izvedbi Gučanskog kraja pod nazivom Nema pjesme k'o iz Guče Gore (prema stihovima iz napjeva Kad zapjevam sve se brda ore) a naredne 2007. godine izdan je digitalni video disk (DVD) u produkciji TV KISS - HRT Kiseljak na kojem je predstavljena običajna tradicija Gučanskog kraja pod nazivom Guča Goro zemljo plemenita - prema istoimenom nazivu jednog izvornog napjeva iz Guče Gore. Smotra folklora koja je uslijedila 2008. godine pod nazivom Poigrajmo naše kolo, prema prilagođenom nazivu stiha kola učetvero samo je dodatno, zajedno s nekoliko zapaženih nastupa tih godina na drugim mjestima, zaokružila intenzivni rad IFG Sloge u prvom desetljeću 21. stoljeća.

      

Osim navedenog, gučogorski iseljenici u Švicarskoj, okupljeni oko Hrvatske kulturno-sportske udruge (HKSU) u kantonu Aargau, snimili su i izdali CD još 2004. s izvornim gučogorskim napjevima te su sudjelovli i na brojnim smotrama folklora hrvatskog iseljeništva u Švicarskoj. Oni su i osnivači (kao pokretač Ivica Petrušić-Sirović) i prve gučogorske internetske prezentacije još 2001. godine, davno prije pojave modernih društvenih internetskih mreža, preko koje su razmjenjivali informacije iseljene Guče Gore s Gučom Gorom (kliknuti na screenshot prve uvodne stranice za povećanje).

Voda Gorica izgrađena 1.8.1902. godine, u vrijeme vladavine Austro-Ugarske, nakon što je 1901. dovršen put preko Krabana prema Zenici, doživjela je 1.8.2022. godine svojih 120 ljeta (obnovljena je 2007. godine na inicijativu ondašnjeg mjesnog vodstva - pet godina nakon 100.-te obljetnice). Stjecajem povijesnih okolnosti, u vrijeme obilježavanja ovih obljetnica - dogodilo se to da, kroz različite oblike međunarodnih institucija - ovim krajevima opet upravljaju u vidu Visokih predstavnika ponajviše osobe s područja nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Kakve se paralele mogu izvući iz onog i ovoga doba, iz kuta gledanja gučanskih i bosanskih Hrvata? - uskoro na portalu više informacija ...

Demokracija kuca na vratima Guče Gore - početak 1990-tih započeo je s velikih ushićenjem ali i neizvjesnošću - pad komunističkih uređenja u Europi i dolazak političkog višestranačja, nije zaobišao niti Bosnu i Guču Goru - prvi veliki skup odnosno predizborna tribina održala se 30.9.1990. u Gučoj Gori u organizaciji Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), s više tisuća prisutnih. Cijeli skup je zabilježen video zapisom koji danas predstavlja vrijedan dokumentirani izvor jednog vremena kraja 1980-tih i početka 1990-tih. Vrijedan je ne samo zbog poruka i stavova koji su poslani od strane organizatora, političara i prisutnih franjevaca već i zbog prikazanog prisutnog stanovništva od kojih mnogi već odavno nisu među živima - što zbog rata što zbog prirodnog nestanka - za mnoge su ovo jedine slike na kojima su prikazani u mladosti, ili njihovi roditelji i drugi pretci jer su tijekom predstojećeg rata vlastiti albumi nestali u požarištima njihovih kuća.

Naslovnica video snimka prve javne političke tribine u Gučoj Gori 30.9.1990. u organizaciji stranke HDZ. Snimak je uradio i obradio kasnije poznati bosansko-hercegovački privrednik iz Viteza Pero Gudelj (1955-2020). Pored desetak planiranih govornika, zaželio se obratiti prisutnima i fra Ivo Marković, profesor s Franjevačke teologije u Sarajevu (prvi video niže dole) a ostao je zabilježen i domoljubni govor fra Branka Neimarevića (drugi video niže dole) - o ostalim temama vezanim uz ovaj događaj uskoro na portalu ...

Neki su franjevci kroz povijest bili manje ili više politički aktivni - ukoliko se uopće može govoriti o političkom aktivizmu u vremenima careva, kraljeva i diktatora - koji su na koncu sve odlučivali - pa ipak pod utjecajem europskih demokratskih pokreta i u Bosni se osnivaju prve političke stranke početkom 20. stoljeća, s ograničenim pravom djelovanja - jedan od politički vrlo aktivnih franjevaca u to doba je bio i fra Marijan Dujić (1870-1918) rođeni Dolačanin a gučogorski gvardijan od 1909. do 1912. dakle u vrijeme prvih izbora za prvi Sabor Bosne i Hercegovine u doba austro-ugarske vladavine. On je po svojim stavovima i izjavama bio daleko ispred svoga vremena - kao član središnjeg odbora novoosnovane stranke Hrvatske narodne zajednice poznat je po izjavi s jedne skupštine: Nikad neću dozvoliti da se vodi borba protiv naše inteligencije. Ja čvrsto stojim uz nju. Ja sam protivan da se na narodno ime udara vjerski pečat. Protivnik sam odlučan da crkveni dostojanstvenici kao takovi monopoliziraju narodno vodstvo. Kod toga ne smije odlučivati autoritet nego rodoljubni rad i kapacitet. Kako je tadašnji vrhobosanski nadbiskup Josip Stadler (1843-1918) zastupao suprotno stajalište, dolazilo je do nesporazuma s pronarodno orijentiranim franjevcima zbog čega su neki bili privremeno razriješeni svojih dužnosti. Dujićeva stajališta su na izborima rezultirala da je njegova stranka, prije više od 100 godina, povukla za sobom četiri puta više pristaša nego Stadlerova a kako su stajališta fra Ive Markovića, iznesena na predizbornom skupu Hrvatske demokratske zajednice 1990. u Gučoj Gori - a koji se također kao i Dujić poziva na zaštitu hrvatske inteligencije - djelovala na prisutno narodno mnoštvo i koliko je on, pored drugih, uspio svojim političkim govorom povući mladih i starih u predstojeće događaje, može se očitati po izbornim rezultatima te godine. Druga paralela kod oba spomenuta događaja je ta što su ukratko nakon ovih nastupa uslijedili ratovi. Koliko je političko djelovanje nekih franjevaca iz gučogorskog i travničkog kraja utjecalo na život ovdašnjih katolika i formiranje javnog mnijenja - uskoro na portalu više informacija ...

Fra Branko Neimarević (1929-2012) je i po ocu i po majci bio duboko ukorijenjeni Gučogorac, istinski Franjevac iz Guče Gore - po iznesenom u gornjem govoru, očitava se beskrajna ljubav prema svome kraju i još veća prema, kako kaže, svojoj Gučoj Gori.

A što je to uopće ono što jednog Gučogorca čini istinskim Gučogorcem (ili Gučogorkom)?

Sine, imaju dvije škole, partizanska i fratarska. U partizansku nećeš, sad biraj u koju hoćeš - tako je fra Branko objašnjavao, prije mnogo godina, jednom svom dobrom prijatelju i hercegovačkom franjevcu, kako se on uz pomoć svoga oca, kad je trebalo ići na školovanje, opredjelio za franjevačku službu. Za mnoge generacije trenutno živućih Gučogoraca - i sada na početku treće decenije 21. stoljeća - ma gdje god oni bili sada nastanjeni u svijetu i koje god oni sada vjere bili - može se reći da je malo njih koji se nisu ili pričestili ili ispovjedili ili išli na vjeronauk, možda se vjenčali ili barem slušali propovijed kod već i Zlatomisnika (1954-2004 > POVEZNICA) i gučogorskog sina i ujaka fra Branka Neimarevića. Za vrijeme svoje duge franjevačke službe mnoge je Gučogorce i krstio i vjenčao i, na žalost, sahranio. Pa je vjerojatno, kako i sam kaže, dobro poznavao dušu Guče Gore - bolje nego političari - Guča Gora ima dušu vjerničku i hrvatsku!

Ali što je to što Gučogorca čini istinskim Gučogorcem? - Netko reče To je nogometni klub!, netko drugi To je folklor! a treći to je njihova kamenita crkva. Da li pripadnost klubu, grupi, skupini nekom društvu pa čak i crkvi ili vjeri iz dotičnog mjesta automatski znači pripadnost mjestu? - Možda uvjetno da u neka stara vremena ali zasigurno ne u nova vremena. O stanovništu Gučanskog kraja kroz stoljeća - kako autohtonom tako i doseljenom - kako se zasnivala misao o izvornosti Gučanskog kraja - uskoro na portalu ...

Skup Hrvatske seljačke stranke u Travniku 1937. godine (ploča s natpisom ogranka Guča Gora nazire se između zastava). Iz Guče Gore su između dva svjetska rata bila dva narodna poslanika na državnom nivou a 80 godina kasnije ponovno su dva rođena Gučogorca zauzimala slične političke pozicije u istom mjestu. Da li vrijedi rimska poslovica historia (est) magistra vitae odnosno da li je povijest učiteljica života, ponajbolje će se uvidjeti poredeći ta dva vremenska perioda - uskoro na portalu više podataka ...

Jedna od nekoliko lokacija na groblju Gorica u Gučoj Gori gdje su posebno sahranjivani franjevci je i tzv. Katakomba s dvanaest grobnih mjesta napravljena krajem 19. stoljeća (pomicanjem/razvlačenjem rotirajuće prostorne animacije mogu se pročitati pojedina imena franjevaca koji su tu pokopani). Groblja su dokaz života a ne pustoši. napisao je, sin ovih krajeva, nobelovac Ivo Andrić, pa će stoga ovaj portal imati posebnu temu o svim grobljima gučogorske župe - uskoro na portalu više podataka ...

Posljednji ispraćaj jednog bosanskog franjevca prema drevnom groblju Gorica u Gučoj Gori 1962. godine. Radi se o sprovodu bivšeg gučogorskog gvardijana i župnika fra Zorislava Čolića (rođ. 1895. godine). Predvodni križ nosi bivši gučogorski franjevac i slikar fra Anto Lešić (1939-1995). Dolačanin fra Zorislav, popularno nazvan fra Zorko, bio je svjedokom ratnih događanja u Gučoj Gori tijekom Drugog svjetskog rata te poratnih pritisaka od nove komunističke vlasti - i sam je bio osuđen na zatvorsku kaznu od tri godine. Kako slika zorno prikazuje, niti u vrijeme fra Zorkine sahrane, odnosno 17 godina poslije rata, zvonici gučogorske crkve nisu bili u potpunosti sanirani - o životu i djelovanju pojedinih gučogorskih župnika i prisutnih franjevaca, kako iz crkvenih izvora tako i iz kuta gledanja samih župljana (slika iz obiteljske arhive Augustinović) - uskoro na portalu više podataka ...

Rijetke fotografije Guče Gore za vrijeme Drugog svjetskog rata - o razjašnjavanju ratnih okolnosti koje su dovele do Bitke za samostan i na koncu njegovog uništenja, umnogome će pomoći dosad, široj javnosti, nepoznata svjedočanstva preživjelih njemačkih saveznika iz ondašnje Rusije i Ukrajine - uskoro na portalu više podataka ...

Popis gučogorskih žrtava Drugog svjetskog rata napravljen je uz najbolju savjest i volju kako bi bio što potpuniji i ispravniji (uključuje zaseoke Krpeljiće i Kosovo). Ipak, vremenski period od nekih 80 godina te u ratnim požarima izgubljene arhive a pogotovo politički sistem koji je uslijedio nakon toga rata učinili su svoje da se neka imena zauvijek izgube.

Ovo je prvi put ili prvi pokušaj da se javno iznesu imena onih koji su nekada živjeli i radili u Gučoj Gori, jedne cijele generacije, a danas im se većini ne zna ni mjesto posljednjeg počivališta. Na ovaj se način mogu Gučogorci barem podsjetiti na njihovo postojanje. Sve su to baš njihova imena i prezimena. Stoga, ako ova lista izazove promišljanje kod onih koji više znaju te pomognu da se upotpune imena ne samo za mjesto Guču Goru nego za cijelu župu, ona je onda postigla svoj cilj koji vodi u konačnici ka otkrivanju istine koja će pomoći gradnji spomen-obilježja.

Kada se usporede nastojanja drugih pogotovo velikih nacija da pronađu kosti svojih poginulih ili nestalih pripadnika i više desetljeća nakon smrti, ma gdje bili i na kojoj god oni strani da su ratovali, onda će u Gučoj Gori, ako nije moguće saznati mjesto posmrtnih ostataka mještana, barem ova lista ili izgrađeni spomenik podsjećati na jednu nasilno nestalu mladost. Ovakve dugačke liste hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata nisu nikakva specifičnost Guče Gore nego svih hrvatskih naselja srednje Bosne.

Podatci su prikupljani više desetljeća. Glavni izvori su bili poslijeratni Službeni listovi FNR Jugoslavije u kojima su se objavljivala imena onih koji su poginuli na protivničkoj strani te se njihovim preostalim članovima obitelji sudski oduzimala imovina i to bi bilo u ovome listu oglašavano. Naredni značajan izvor bio je dugogodišnji gučogorski matičar Nine Augustinović (1930-2020) koji je vodio vlastitu evidenciju. Fra Branko Neimarević (1929-2012) je neovisno izradio još prije Domovinskog rata zasebnu listu a preostali izvor informacija su bili stariji stanovnici Guče Gore, uglavnom potomci ili rođaci nastradalih ili nestalih jer mnogi nisu bili niti oženjeni ili nisu imali djece. Tako poredeći sve te izvore ovdje su navedena samo ona imena koja se podudaraju kod svih njih.

Rijetka snimka iz zraka Guče Gore pred početak Drugog svjetskog rata u kojem je samostan u potpunosti nastradao a mnogi Gučogorci izgubili živote bilo kao pripadnici raznih postrojbi hrvatske vojske, kao željezničari ili radeći druge poslove ili jednostavno kao civili zbog ratnih dejstava. (Hannah Arendt (1906-1975), The Origins of Totalitarianism, 1951.).

Ove slike najbolje prikazuju posljedice Drugog svjetskog rata u Gučoj Gori - samostan je bio u potpunosti porušen a samo mjesto je ostalo bez velikog broja muške populacije što zbog pogibije što zbog bijega. Tako su gučogorske djevojke i majke, pored velikih obiteljskih gubitaka, poput njemačkih Trümmerfrauen, žena iz ruševina, preuzele na sebe i najteže poslove u raščišćavanju i obnovi gučogorskog samostana pored obveza očuvanja obitelji i dostojanstva. Samostan prema zamisli tadašnje komunističke vlasti kao neprijateljsko leglo, poput objekata isusovačke gimnazije i kuće časnih sestara u obližnjem Travniku koji su oduzeti od crkve i nacionalizirani, nije ni trebao više da zaživi i ima status koji je imao prije rata. Sreća u nesreći gučogorskog samostana je bila u tome što se nije nalazio u nekom većem prometnijem mjestu i bio je prilično razrušen pa za njega nije bilo primjene od strane vlasti niti očekivanja da bi ovdje mogao zaživjeti ponovno vjerski život. Zapravo je i sama uprava franjevačke Provincije bila u nedoumici oko ponovnog podizanja samostana baš u Gučoj Gori – pa ipak, "kao feniks iz pepela" digao se novi objekt – jedno po jedno novo krilo. Jer nije nestalo ono glavno - volja u narodu. A narod je crkva! (Miljenko Jergović, Historijska čitanka, 2000.).

Na raščišćavanju samostanskih ruševina pomagala su svakodnevno i na svakojake načine i gučanska djeca. Veliki dio otpada nosili su na padinu niže crkve, lokacija Paraće, gdje su sada zasađeni borovi - prema docnijem svjedočenju, kad su ova djeca bila već u poznim godinama života, pripovjedali su da se tu svašta istresalo zajedno s otpadnim građevinskim materijalima, mnogo polomljenog, nagorjelog ili oštećenog inventara samostana, posuđa, liturgijskog pribora, preostala vojna oprema od svih vojski poput desetina kaciga "šljemova", nagorjele odore, legitimacije i drugo. Tako da ta lokacija možebiti skriva i neke vrijednije crkveno-povijesne predmete koji su tu slučajno zatrpani tijekom poslijeratne, ubrzane obnove.
Ovdje na slici fra Stanko Karin (1919-1986) s gučanskom djecom koji je osobno pri kraju Drugog svjetskog rata preživio, teško ranjen, partizansko stijeljanje i još uz to, nedugo nakon toga, zamalo bio ubijen u travničkoj bolnici za vrijeme liječenja, kada su partizani pobili sve ranjenike nakon dobijene Bitke za Travnik, listopada 1944. - fra Stanko je samo kratko prije toga bio otpušten iz bolnice na kućno liječenje u dolačku župnu kuću, jer su stalno pristizali novi ranjenici te se bolnički kreveti morali brzo oslobađati, pa tek malo zaliječen, imao je tu sreću u nesreći da je preživio i drugu partizansku odmazdu o kojoj je svjedočio a pola stoljeća docnije slučajno je pronađen i jedan partizanski zapisnik koji potvrđuje "neuspjelo" strijeljanje dva fratra zbog čega su izvršitelji dobili "partijsku opomenu" - o tome uskoro na portalu više podataka ....

Žene s gučogorskog kraja u Travniku 1948. godine - vjerojatno pazarnim danom, jer nose nešto za prodati - a možda hoće i nešto kupiti na kraju dana. U pozadini je autobus koji se kretao na liniji Travnik-Split odnosno prema Dalmaciji - koja je uvijek bila nekako prirodno povezana srednjom Bosnom - zbog trgovine, blizine ali i stanovništva koji su podrijetlom iz južnih krajeva. Travnik je danas sjedište općine i kantona kome pripada Guča Gora a nekada je bio sjedište socijalištičke općine, jugoslavenskih kotara, srezova, austro-ugarskih oblasti, župe pa čak jedan period, u Tursko doba, i sjedište Bosanskog pašaluka što se može smatrati prijestonicom zemlje Bosne. Da li je bio sjedište ili neka rezidencija bosanskih srednjovjekovnih vladara, nije nedvojbeno jasno ali postojanje utvrde na ulazu u Travnik s istočne strane upućuje na to. Iza autobusa na slici nalazi se turbe vezira Dželal-paše (umro u Travniku 1822.) za kojeg je kroničar fra Jako Baltić zabilježio - kako je bio strog, ali pravedan - za vrijeme njegove uprave, nestalo je razbojništva i hajdučije, ...na glavi tevsiju dukata kroz planinu mogo si proniti sigurno... - tako piše Baltić u svome Godišnjaku. Ali uprave su se mijenjale, dolazili su novi veziri, namjesnici, upravnici, načelnici, premijeri ... Danas se stanovništvo gučogorskog kraja sve se više udaljava od Travnika - još jedino što mnoge veže uz Travnik je obavljanje administrativnih i općinskih potreba. Posljednji od tri rata 20. stoljeća - i njegove posljedice, kvantiteta i kvaliteta političara a posebice utjecaj legalno izabranih nelegitimnih predstavnika vlasti koji utječu na kreiranje javnog mnijenja - učinili su više na tome udaljavanju nego sva događanja ranijh šest stoljeća koliko dokumentirano postoji Guča Gora. Zašto je to tako, kako je došlo do toga - uskoro na portalu više informacija ...

Video uradak iz 1960-tih kada je gučogorski folklor s napjevom Ja se zakle', ja se prikle' služio kao glazbena podloga za jednu izvedbu tada popularne travničke pop-grupe Veziri - pjevač je Josip Pejaković. Više informacija o ovoj grupi klikom na > POVEZNICA. Čak je ovaj napjev do početka Domovinskog rata služio kao uvodni segment Radio Travnika te kao filmska glazba u nekoliko igranih filmova. U poslijeratno vrijeme interesi se i Guče Gore i Travnika sve više razilaze i usmjeravaju ka nekim drugim, suprotnim, ciljevima.

Nematerijalna kulturna baština Gučanskog kraja ogledava se, osim na području folklorne tradicije, i kroz mnoge različite prakse, umijeća i obrte od kojih su u posljednjih stotinjak godina bili od posebnog zanimanja povjesničara i etnologa samo Gučanskom kraju svojstvena izrada znakovlja na vezovima različitih dijelova nošnje, tetovaža odnosno bocanje ili križanje, šaranje jaja te uklesavanja na nadgrobnim kamenim spomenicima. Kakve sličnosti i veze ovo znakovlje ima s ukrasima na srednjovjekovnim bosanskim stećcima je još jedna od tema ovoga portala (gore više je prikazan isječak iz dokumentarnog filma o ornamentima Gučanskog kraja u produkciji TV Sarajevo 1989. godine - preostali snimci mogu se pregledati na poddomenama ovoga portala za Maljine maljine.gucagora.ba i Radonjiće radonjici.gucagora.ba).

Album Stare slike portala www.gucagora.ba sadrži nekoliko tisuća digitaliziranih fotografija na kojima su prikazani žitelji Gučanskog kraja u raznim životnim situacijama - da li na folklornom nastupu, nogometnoj utakmici - bilo kao sudionici ili gledatelji - na nekoj proslavi, u školi, obljetnici, prilikom nekog posla - na njivi, u polju ili radioni ili jednostavno kod svoje ili u svojoj kući - u mirnodopskim ali i u ratnim vremenima - cilj je sačuvati od zaborava lica i predjele, mjesta i događaje - posebice svih onih koji su živjeli u Gučanskom kraju tijekom 20. stoljeća jer su upravo mnogi od tih narašataja, kao posljedica Domovinskog rata, izgubili, pored ostalog i uspomene u vidu fotografija - uskoro na portalu posebni specijalizirani tematski albumi ...

Album IFG Sloga sadrži fotografije sa nastupa gučogorskog folklora od najstarijih vremena djelovanja ove grupe pa do vremena održavanja smotre folklora u Gučoj Gori i primjer je jednog specijaliziranog albuma koji će se baviti samo folklorom. Ovdje su prikazani nastupi iz novije povijesti Sloge. Kroz fotografije i sačuvane audio-vizualne zapise najbolje se dočarava izvornost, kontinuitet i autentičnost gučogorske folklorne grupe sve vrijeme njenog postojanja.
Najveća organizirana skupina gučogorskih iseljenika nalazi se u Švicarskoj, u kantonu Aargau, okupljena oko Hrvatske kulturno-sportske udruge HKSU Aarau koja također djeluje i kao folkorna sekcija izvan domovine koja je imala nekoliko nastupa u Švicarskoj a jednom i jedan zajednički nastup s izvornom gučogorskom grupom na 45. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2011. (vidi slike gore) čiji je središnji program te godine bio posvećen upravo njegovanju hrvatske folklorne baštine izvan Hrvatske. Ovaj portal će imati posebno temu o iseljeništvu Gučanskog kraja. - uskoro na portalu posebni specijalizirani tematski albumi ...

Nogometni klub Gorica iz Guče Gore, nakon Izvorne folklorne grupe Sloga ima ponajdužu tradiciju društvenog okupljanja - početci nogometa u Gučoj Gori vežu se uz ime Ivana Šoke Bačića koji je krajem 1930.-tih, vrativši se iz ondašnje vojske Kraljevine Jugoslavije, donio u Guču Goru prvu nogometnu loptu. Tako nastaje ljubav mnogih naraštaja Gučogoraca prema nogometu - uz prekid za vrijeme Drugog svjetskog rata - osniva se uskoro i prvi klub pod imenom Omladinac - na jednoj od najstarijih poratnih sačuvanih fotografija prikazana je momčad u sastavu 1) Mato Mišković, 2) Šefkija N, 3) Jakov Grganović, 4) Anto Grganović , 5) Franjo Pjanić, 6) Hajro Jašarević, 7) Rudolf Petrušić, 8) Fabijan Mišković, 9) Mijo Šarić, 10) Jakica Matković, 11) Vlado Djaković i 12) Reuf N. Radi se o rođenim u 1930.-tim godinama. Šoko Bačić nije doživio razvoj nogometa u Gučoj Gori jer je poginuo zajedno s bratom pred kraj rata. Osim toga bio je i aktivni član folklorne grupe (prikazan je na zajedničkoj fotografiji sa sudjelovanja na smotri folklora u Sarajevu 1939., vidjeti u galeriji slika, dole niže) - uskoro na portalu više podataka ...

Večer župe Guče Gore... do zore... bio je redoviti godišnji kulturno-glazbeni događaj u periodu od 1996. do 2014. tijekom kojeg se održalo ukupno 18. Večeri (s prekidom 2009. godine) - uvijek pred Novu godinu. Temeljna ideja Večeri je bila okupiti u poratno vrijeme veći broj prognanih župljana Guče Gore i onih iz dijaspore na jednom mjestu s ciljem iskazivanja jedinstvenog stava i želje za povratkom na njihova ognjišta. Preko ovih Večeri su u prvim godinama održavanja slane indirektno i političke poruke da se potakne povratak na područje gučogorske župe, da se upozori na aktualne probleme gučogorske zajednice ali i potpomogne odnosno promovira rad gučogorskih udruga poput folklorne skupine ili nogometnog kluba. U kasnijim godinama, kada je povratak već bio omasovljen i dovršen, Večeri su poprimile uglavnom glazbeno-zabavni i kulturni karakter a oživljavale su i neka stara gučogorska okupljanja i predstave iz predratnog vremena. Tako kao dio Večeri redovito je izvođen Gučogorski Vrabac čiji početci sežu još u drugu polovicu 1950-tih kada je izgrađen gučogorski Dom kulture u kojem su se održavale razne priredbe pa i Vrabac. Sam Vrabac je dvostruko rimovana šaljiva pjesma od nekih pedeset do sto četverostihova, pisanih u simetričnom osmercu koji su svojstveni usmenom pjesništvu ovdašnjih naroda. Gučogorci su se kroz šaljivi sadržaj Vrapca, kojeg izvode dva ili tri čitača, prisjećali na zgode i nezgode mještana protekle godine. Dok se u drugim katoličkim krajevima ovakve izvedbe održavaju uglavnom u pokladno vrijeme, u Gučoj Gori to je bio slučaj oko Nove godine što su i organizatori Večeri župe prihvatili kao termin održavanja. Primjer jednog Vrapca iz 1965. godine može se pročitati klikom na > POVEZNICA. Na slici gore, lijevo, je plakat za 4. Večer iz 1999. godine koja se održala u Novom Travniku, slika desno je sa 13. Večeri održane 2008. godine u Vitezu i prikazuje izvođenje Vrapca kojeg čitaju Dražen Smiljanić, Vladimir Grganović i Tomo Rajić a niže je kratki video isječak s 11. Večeri održane 2006. godine na Putičevu-Travnik, gdje fra Velimir Valjan poziva da se Večeri konačno počnu održavati na području gučogorske župe (jer su se sve održale izvan župe). Valjanova ideja je na neki način ostvarena prvo kroz dovođenje smotre folklora u Guču Goru a zatim i organiziranjem predbožićnih manifestacija u krugu samostana koje su otvorene za sve posjetitelje, kao nekada davno, dok same Večeri vremenom postaju jako komercijalizirane, dostupne samo određenom sloju stanovništva te se postupno gase. O sudionicima svih Večeri, povezanim događanjima, organizatorima i poslanim političkim porukama te povijesti Vrapca - uskoro na portalu više podataka ...

Gučogorsko mjesno i crkveno vodstvo 2010. godine - sjede slijeva: Maja Smiljanić, Ivan Grganović, Ankica Radić; stoje slijeva: Drago Rajić (1964-2020), Zoran Lovrinović, Vladimir Grganović, Zoran Livančić i Ivica Rajić. U periodu od početka trećeg tisućljeća pa do 2013. obnova objekata nastradalih u proteklom Domovinskom ratu je u najvećoj mjeri završena (kod svih onih koji su se htjeli vratiti na svoja ognjišta) broj stanovništa se stabilizirao kao i ekonomska i politička situacija a prema broju ostvarenih projekata iz kulture, sporta, religije, obrazovanja, urbanizma i drugih područja - za koje su se podjednako u velikom broju zainteresirali i mladi i stari Gučani može se to vrijeme smatrati jedinstvenim u gučogorskoj povijesti te time kao jedno od najuspješnijih. Nakon 2013. ulaskom Hrvatske u Europsku zajednicu (EU) dolazi do značajnog i masovnog odlaska mladih u zemlje EU-a dok stariji dio stanovništa polako biološki nestaje a politička situacija postaje sve teža za hrvatsko stanovništvo. Pa ipak i na početku trećeg desetljeća ovoga tisućljeća - uvijek iznova se javljuju neki novi momenti, neke nove snage, želje - za povratkom, radom i životom u gučogorskom kraju. Možda baš taj prvi poslijeratni naraštaj s početka 2000.-tih godina, koji je i sam sudjelovao u navedenim projektima - a sada predstavljaju glavni migracijski sloj stanovništva, možda ne prekinu korijenje s Gučanskim krajem - jer naposlijetku, većina ih se selila u razne zemlje Europe što i nije neka velika prostorna prepreka za povremenim ili trajnijim dolascima u eri povećane ljudske mobilnosti. O razlozima kretanja stanovništva tijekom cijelog 20. i početka 21. stoljeća - da li se radilo o političkoj, ekonomskoj ili nekoj drugoj migraciji ili emigraciji - uskoro na portalu posebna tema ...

Gučogorsko vodstvo sela i folklora 2003/2004 u vrijeme kad se poratna situacija smirila ali je u Gučoj Gori sve trebalo iznova pokretati, u materijalnom i duhovnom smislu kako bi se stvorile bolje okolnosti za ne samo ostanak nego i da bi život u Gučoj Gori bio ljepši, kvalitetniji i zanimljiviji. Na slici s lijeva (Fundacija Mozaik): Pero Rajić, Ivan Grganović, Rudolf Matković, Franjo Neimarević, Zoran Lovrinović i Ivo Radić (1939-2006).
Nekih dvadeset godina poslije Guča Gora nema veliki broj stanovnika ali ima svu infrastrukturu kao i svako urbano središte, ima svoje redovite manifestacije, skupove i događaje - nekad u manjem, nekad u većem obimu - zahvaljujući gore spomenutim ali i svima onima koji su surađivali i podržavali projekte vezane uz Guču Goru sve ove godine.
To sve nije moglo proći neopaženo i od strane međunarodnih institucija nazočnih u BIH pa je Guča Gora nagrađena jednom malom ali laskavom titulom kao jedno od Najljepših sela u Bosni i Hercegovini (Most Beautiful Villages of Bosnia and Herzegovina). Mada Guča Gora, već odavno, nije grad niti selo (... jer kako smatrati selom nešto što ima svoj muzej, knjižnicu, samostan, školu, pjevačka društva, vlastiti poštanski broj, zdravstvene ustanove, odmorišta i razne udruge ... a spominje se u prošlosti i prije svojih daleko većih centara Travnika i Zenice ...) ali i iz razloga što se većina stanovništa i ne bavi više karakterističnim seoskim radovima, već je Guča Gora postala lokacija kroz koju se prolazi i u koju se dolazi, lokacija susreta i življenja pa se stoga može jednostavno smatrati kao Mjesto Guča Gora !

Neka se ovaj uvod završi riječima jednog od brojnih franjevaca, koji su ostavili tragove u kolektivnom sjećanju Gučanskog kraja, fra Ljube Hrgića (1908-1976), romaniste i književnika (Dnevnik, 1968.): Cijeli dan sam završavao kroniku Guče Gore do ovih dana, ali je ne dovrših. To je teška rabota. Treba biti pravedan i istinit. U njoj budući moraju naći neku jezgru oko koje je rastao naš život.

Stranica je u izradi.

Posljednje ažuriranje: 2.10.2025

Hvala na posjeti!

Kontakt e-mail: gucagora@gucagora.ba

www.gucagora.ba

Poddomene:
O mjestu Maljine i pripadajućim zaseocima Bikoši i Postinje maljine.gucagora.ba
O mjestima Maloj i Velikoj Bukovici bukovica.gucagora.ba
O mjestu Radonjići radonjici.gucagora.ba
O mjestu Mosor mosor.gucagora.ba
O prvom spomenu imena mjesta 600.gucagora.ba

Guča Gora i povijesni Gučanski kraj

Copyright © 2019-2025 Web Guča Gora. Sva prava pridržana.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA
Sadržaji na web stranici www.gucagora.ba su vlasništvo portala Guča Gora i Gučanski kraj ili su u domeni javnog vlasništva, osim ako je naveden njihov izvor, te njihovo korištenje u bilo kom smislu osim u okvirima pregleda sadržaja web stranice nije dopušteno bez pisanog pristanka portala. Svi medijski sadržaji i fotografije, ukoliko nisu u vlasništvu portala, objavljeni su uz pristanak vlasnika i/ili uz novođenje imena vlasnika u obliku i na način kako je to vlasnik zahtjevao. Kod objave svih sadržaja nastojalo se da se ne prekrše bilo čija autorska prava niti se imalo takve namjere. Ako posjetitelj portala primjeti materijal za kojeg smatra da krši nečija autorska prava, može nas informirati o tome na gucagora@gucagora.ba kako bi materijal, ako je zahtjev opravdan, bio odmah uklonjen s web stranice. U članu 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine izričito je navedeno: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu. Ako neki medij želi preuzeti dio autorskog sadržaja, dužan je kao izvor navesti web stranicu www.gucagora.ba i na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen taj sadržaj. Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski uradak, to može učiniti tek 48 sati nakon naše objave, uz dopuštenje uredništva web stranice Guča Gora i Gučanski kraj, te se obvezuje navesti link pod kojim je objavljen taj uradak.